Održane konzultacije o socio-emotivnim vještinama i medijskoj pismenosti djece i mladih
U utorak, 21. 2. 2023., od 12:30 do 14:00 na platformi Zoom održale su se četvrte konzultacije u okviru strukturiranoga dijaloga na projektu Medijsko obrazovanje je važno.MOV, na kojima se raspravljalo o socio-emotivnim vještinama i medijskoj pismenosti mladih. Moderatorica konzultacija Branimira Penić iz Hrvatskog debatnog društva, uz autoricu smjernice o socio-emotivnim vještinama i medijskoj pismenosti mladih Jelenu Adamlje iz Udruge Pragma sa sudionicima – predstavnicima organizacija i institucija koje s djecom i mladima radi u okvirima kako formalnog tako i u neformalnog obrazovanja – raspravljala je o tome kako medijska pismenost može potaknuti razvoj socio-emocionalnih vještina te kojim se socio-emocionalnim vještinama može potaknuti razvoj medijske pismenosti djece i mladih, pripadnika tzv. generacije Z.
Sudionici su, nakon definiranja pojmova medijske i emocionalne pismenosti, upitani o tome smatraju li da su socio-emocionalna i medijska pismenost povezane i zašto. Većina je sudionika strukturiranoga dijaloga izrazila stav da su te dvije vrste pismenosti povezane ili barem djelomično povezane, a svoje su odgovore objasnili tvrdnjama da medijski sadržaji očekuju našu reakciju, odnosno računaju na naše emocije te da u medijima ne možemo sudjelovati ako ne znamo procijeniti koliko su skloni manipulaciji, kao i da su mediji, pogotovo u suvremenome društvu, važno mjesto socijalizacije. Na pitanje o tome koliko se općenito provode programi ili aktivnosti čiji je cilj jačanje socio-emocionalnih kompetencija, sudionici su odgovorili da se takvi programi provode samo djelomično, a uzroci su tome manjak stručnih suradnika u školama, nesustavnost povezana s provođenjem programa jačanja socio-emocionalnih kompetencija te njihova ovisnost o entuzijazmu pojedinaca – odgojitelja, učitelja, nastavnika, stručnih suradnika – koji su nerijetko pretrpani ostalim poslovima na svojemu radnom mjestu.
Indikativno je da nitko od upitanih nije znao nabrojiti postojeće programsko-strateške dokumente u području socio-emocionalne pismenosti, kao što su Nacionalni plan za prava djece u Republici Hrvatskoj, Nacionalni program za mlade te Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije. To ukazuje na potrebu za uspostavljanjem jasnijih i transparentnijih kriterija i načina suradnje sa stručnjacima iz odgojno-obrazovnih institucija, kao i na potrebu promocije mogućnosti njihova uključivanja u proces konzultacija prilikom izrade takvih dokumenata, čime bi se djelomično osiguralo i kontinuitet donošenja te provedba onoga za što se strateški dokumenti zalažu. Provedbu bi se, prema mišljenju sudionika, osiguralo i boljim definiranjem ishoda za krajnje korisnike, evaluacijom dokumenata s obzirom na te ishode, kao i njihovom implementacijom u kurikule pojedinih nastavnih predmeta te njihovom operacionalizacijom.
U okviru konzultacija raspravljalo se i o rizicima i teškoćama s kojima se djeca i mladi susreću u medijima. Istaknuti su problemi pretjerane izloženosti djece i mladih ekranima, konstantnog vrednovanja kojemu su izloženi na društvenim mrežama, nekritičkog dijeljenja informacija, ugrožavanja osobne sigurnosti, npr. seksualnog uznemiravanja, (vršnjačkog) nasilja – pri čemu veliki problem predstavlja anonimnost zlostavljača. Spomenuti su i iznuđivanje te govor mržnje, kao i nepovjerenje mladih u starije koji bi im mogli pomoći nositi se s navedenim problemima.
Sudionici konzultacija imali su priliku raspraviti i o kvaliteti kurikularnih sadržaja u području socio-emocionalne komponente medijske pismenosti. Pored financijskih razloga, kao ključni razlog neprovođenja programa socio-emocionalnog učenja i medijske pismenosti u Hrvatskoj istaknuto je da se odgojno-obrazovni djelatnici, čak i kad postoji interes za njihovu provedbu, najčešće ne osjećaju dovoljno kompetentnima. Tome problemu moglo bi se doskočiti verificiranje programa socio-emocionalne i medijske pismenosti, u čemu mogu pomoći planiranje provedbe kurikula međupredmetnih tema u suradnji sa stručnjacima i udrugama te osiguravanjem ljudskih kapaciteta i sredstava za njihovu kvalitetnu provedbu i unutar obrazovnih institucija. Programi jačanja socio-emocionalnih kompetencija u kontekstu medijske pismenosti, prema mišljenju sudionika strukturiranoga dijaloga, trebaju biti usmjereni ponajprije djeci i mladima, a zatim i odgojno-obrazovnim djelatnicima te – što je također važno – roditeljima, koji nerijetko nisu dovoljno uključeni u socio-emocionalno i medijsko opismenjavanje svoje djece.
Na samome kraju konzultacija sudionici su dobili priliku po važnosti rangirati preporuke istaknute u smjernicama za poboljšanje socio-emotivnih vještinama i medijske pismenosti djece i mladih, a kao najvažnija istaknuta je preporuka koja ističe potrebu artikuliranja povezanosti medijske pismenosti i socio-emocionalnog učenja te integriranja socio-emocionalnog učenja u medijsko obrazovanje.
Konzultacijski sastanak organiziran je u sklopu projekta UP.04.2.1.06.0047 Medijsko obrazovanje je važno.MOV, sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost Gonga.
